Kreiranje arhitekture socijalnog stanovanja bila je jedna od va‘nijih odrednica većine gradova u njihovoj ekspanziji tijekom prošlog stoljeća.

Nijedan segment arhitekture nije tako artikuliran društvenim i sociološkim gibanjima kao stanogradnja. Bez obzira na to radilo se o socijalističko-planskom konceptu ili kapitalistički poticanoj gradnji, arhitekti su u oba slučaja bili izme|u “čekića i nakovnja”.

Jedan od otvorenijih (ili fleksibilnijih) primjera europske socijalne stanogradnje bio je berlinski koncept nazvan IBA u osamdesetim godinama prije pada Zida. Berlin je u to doba naglašavao dvije društvene kategorije koje su u interakciji rezultirale socijalno-stambenom arhitekturom značajnih dosega. Prva je kategorija bila otvorenost kao politički prioritet, čime se izolirani grad sustavno čuvao od prijeteće bolesti “željezne zavjese”. Druga je bila izrazita socijalna osviještenost, koja je izgra|ivana dugogodišnjim prisustvom Willyja Brandta i SPD-a u politici. Otvorenost prema Europi u zajedničkim idealima socijalnog društva iznjedrila je “pozivnice” većini eminentnih arhitekata u nadmetanju za izgled novog socijalnog stana.